Zagrepčani – fotografski album jednog grada

Gradovi su u svom (ne)prijateljskom stavu i raspoloženju često nalik ljudima koji ih nastanjuju — s nekima ćemo se zbližiti odmah dok neke više nikada nećemo poželjeti vidjeti. No s vremenom i iskustvom komunikacija postaje jednostavnija, a (su)život ugodniji; počinjemo prepoznavati suptilne sitnice koje nam odgovaraju i koje nas oplemenjuju, kao i detalje kojima se želimo ponovno vratiti. Prostor ulice u svojoj apstrakciji figurira kao mjesto susreta i presijecanja ovih dvaju procesa, no uglavnom je mnogo jednostavnije sprijateljiti se s arhitektonskim licem grada i njegovim artefaktima nego probiti se kroz simmelovski blasé gradskih stanovnika. Fotografska rečenica Krešimira Zadravca kao da uspijeva zahvatiti prisnost obiju dimenzija istovremeno, pri čemu njena pojedina riječ nije svediva tek na Zagreb ili Zagrepčane, i gledatelju ostavlja užitak postupnog odgonetavanja prizora.

Serija fotografija Zagrepčani svoje početke bilježi u 2010. godini, i u današnje vrijeme na ovim prostorima predstavlja korak u jednom drugom smjeru. Zagrepčani su odmak od suvremenih dominantnih fotografskih narativa, odbacuju visokoestetiziranu i konceptualnu fotografiju, i vraćaju se uzusima žanra čiji su začetnici klasici fotografske misli poput Roberta Franka i Garryja Winogranda, autora koje će Zadravec uvijek navoditi kao svoje velike uzore i učitelje. No Zagrepčani spomenutu formu citiraju tek uvjetno — njihov je naglasak prvenstveno na tijelu, a iz točke susreta ulične i dokumentarne fotografije prerastaju u duhovit vizualni esej o urbanom životu čijim se inteligentnim dosjetkama i toplini sunčanog poslijepodneva uvijek ugodno vraćati. Suptilnom i višeslojnom komikom autor bilježi sitne fenomene ulične svakodnevice, urbanu dinamiku grada koja se prosječnom gledatelju/prolazniku — vječito zaokupljenom samim sobom — na ovim fotografijama otvara u jednoj posve novoj dimenziji. Fotografija izloga ispunjenog nečemu nalik dodo pticama u prvi tren sugerira igru oblika i repetitivnost motiva, da bi potom odraz prozora zgrade preko puta ukazao i na dvojnost prizora unutar kadra, vodeći nas napokon prema pravom subjektu — Zagrepčancu — čija se glava odjednom uključuje u komičan ples simpatičnih ptica. No Krešimir Zadravec, kao čovjek s fotoaparatom koji ima (nad)moć bilježenja pogleda i upisivanja tuđeg trenutka u vječnost, tu poziciju nipošto ne iskorištava — na samom kraju primjećujemo da se uključivanjem svog odraza u igru refleksija i ritmizaciju ptičjih tijela autor istodobno šali i na vlastiti račun.

Ovo uslojavanje misli i fotografske sintakse istovremeno je prisutno na razini pojedinih fotografija kao i čitave serije: humor i ironija ustupaju mjesto suosjećanju, a ono kritici društva i dokumentarnom zamjećivanju uličnih začudnosti, pri čemu ih sve podjednako prožima gotovo neprimjetna nostalgija autora koji sa (svojim) gradom ulazi u intiman dijalog. Zagrepčani, naime, prije svega kao da postavljaju pitanje — govori li fotografija više o subjektu koji se nalazi ispred, ili o autoru koji stoji iza objektiva? I tko su to Zagrepčani; radi li se uopće o ljudima, ili je na fotografijama ipak u pitanju — grad? Starija gospođa s popisom za kupovinu na stepenicama Dolca opisuje emocionalnu vizuru zagrebačke tržnice s jednakom točnošću kojom mladi par u jeansu prati suvremene gradske tramvaje, ili s kojom se dama u krznenjaku uklapa u kontekst kojim dominira Givenchyjev natpis na pročelju hotela Dubrovnik. Zadravec nam iz fotografije u fotografiju pokazuje da ljudi nisu odvojivi od grada, i da bilježeći jedno bilježi istovremeno i drugo. Autor pritom razotkriva i sebe — fotografije Zagrepčana (auto)portret su intimnog odnosa s gradom koji ga je oblikovao i u kojemu je proveo čitav svoj život, pri čemu motivima i strukturom upućuju na činjenicu koju je Susan Sontag davno zapisala u svojoj “Maloj sumi fotografije”: konačna fotografija ne postoji. Krešini su Zagrepčani fotografski album jednog grada i njegovih stanovnika u kontinuiranom nastajanju, testament dobro poznatih, a opet uvijek novih vremena za kojim rado posežemo. Nakon obiteljskih nedjeljnih ručkova ili u trenucima nostalgije čije uzroke ponekada ne možemo jasno razaznati, u potrazi za uspomenama i onim što je bilo, ili sa znatiželjom da u duhovitom tkanju urbane vizure pokušamo razabrati ovo što danas jest.

—Petra Belc

Petra Belc magistrirala je filozofiju i religijske znanosti na temi Filozofija fotografije, a trenutno istražuje teorijska i interdisciplinarna područja suvremene umjetnosti, filma i fotografije na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.